<body>



03.11.2018.

5am thoughts

Prošle godine u ovo vrijeme smo postali stranci. Prestali smo komunicirati i lajkati se na društvenim mrežama. Sjećam se da mi je tada drugarica u pubu rekla: "Hajde, nikad ne znaš. Ta vrata nisu zatvorena.". I evo, godinu dana nakon, u istom pubu sjedim sa suzama u očima jer su se ta vrata ipak zatvorila, a moje srce se po ko zna koji put raspalo u komadiće.

02.11.2018.

?

Ja: "Šta ti namjeravaš sa mnom?"
ZV: "Pa evo, mi smo se dosad vidjeli dva puta. Ako ćemo biti zajedno, trebali bismo se češće viđati, jel tako?"
Ja: "Jeste. Ja neću da forsiram nešto ako ti ne želiš. Samo neću da me zavlačiš, to je sve."
ZV: "Ni ne želim jer si fina."

20 minutes later

ZV: "Vidi, da te ne zbunjuje. Ti si stvarno fina i sve, ali ja tražim nešto življe."

Prvo daš neku nadu pa onda šut kartu. Ko to još radi tako?

02.11.2018.

E glupo muško moje

Long story short, mama je saznala za ZV-a jer sam jutros počela plakati za doručkom. Ovo prelazi sve granice.
Shvatila sam da me ipak najviše boli to što se u njemu, nakon one noći, nisu probudila nikakva osjećanja i potpuno mu je svejedno za mene. Kako, ali kako je to moguće? Toliko nam je bilo fino. Kažem "nam" jer se vidjelo na njemu da uživa i da mu je lijepo. Pa kako da baš ništa ne osjetiš nakon toga? Kako si mogao sutradan izaći s drugom djevojkom? Ne mogu da shvatim, zaista ne mogu. Je li moguće da je lik toliko bezosjećajan? Bože dragi.
Večeras sam izašla s najboljom drugaricom i posmatrala sam bezveze momke koji su bili u pubu. Samo mi je bilo u glavi "Meni niko nije dovoljno dobar osim njega.". Ja stvarno ne znam kako ću naći "novu žrtvu". Proći će, naravno, svjesna sam, ali meni to sada djeluje tako nemoguće. Kako preboljeti, eto kako... Ako ništa, uspjeh je što večeras ne topim jastuk suzama, za razliku od prethodnih noći.

01.11.2018.

You already know that you won

One: "Ti nisi dobro. Vidi se."
Ja: "Nisam. Preloše sam svaki dan."
Ona: "Šta te najviše boli?"
Ja: "To što me neće."


Najviše od svega bih voljela da saznam da se pokajao. Bilo bi mi lakše. (:

31.10.2018.

Dnevna doza patnje

Kako ljudi prebole velike ljubavi?

31.10.2018.

.

Ti mirno spavaš, a ja plačem. Hvala ti.

30.10.2018.

psiha je čudo

Došla mi drugarica po neke kapi koje sam joj kupila u Beogradu i prvo što je rekla bilo je "Jesi li se ti to udebljala?". Jesam, i odmah ću te kile izgubiti zbog idiota. Govori mi da ne razmišljam, da se ne nerviram. I znam da je sve to iz dobre namjere i da ljudi ponekad ne znaju šta drugo reći, ali to stvarno ne ide tako lahko. Najgore od svega je što ja sad razmišljam na način da sam prokockala i drugu šansu, obzirom da sam prvi put bila dosta nervozna i mutava pa postoji mogućnost da mu se tad i nisam baš svidjela. Budala sam pa krivim sebe. Možda sam mogla biti opuštenija. Možda bih mu se svidjela da sam bila malo drugačija. Ali ne trebam u sebi tražiti krivca. Takva sam, kakva sam. Da mu je stalo, prihvatio bi to i imao bi razumijevanja i strpljenja. A možda sam i ja zeznula stvar što sam ga pitala šta namjerava sa mnom, ali mi je puk'o film jer znam da se opet ne bi javljao danima, a ja bih se budala još više ponadala jer eto on je mene mazio, dirao po kosi itd. Ne maziš se baš sa svakim ili? Mah, kao da je bitno više.

29.10.2018.

26.

Sjedim i buljim u ekran. Ne znam šta napisati, a imam potrebu. Taman sam se bila udebljala i sad ću opet smršati. Mama me evo treći dan pita šta mi se dešava, a ja ne znam šta odgovoriti. Ne mogu da vjerujem da mi je ovo toliko teško palo. Samo bih plakala. I plačem. Da me niko ne vidi. I pišem. U par dana sam napisala više postova nego ikad. Danas sam prepričavala rodici sve u detalje i krenule su mi suze kada sam joj opisivala dio kada mi nije dao da idem kući. Ta mi slika nikako ne izlazi iz glave. Mrak u sobi. Moja glava u njegovom krilu. Oboje šapućemo. On me drži za ruke.

Ja: "Trebala bih ići."
ZV: "Gdje ćeš?"
Ja: "Kući."
ZV: "Nemoj ići."
Ja: "A ako moji budu zvali?"
ZV: "Ti reci da ti je bilo fino. Jel može?"

Ne mogu i ne želim da prihvatim da je ova priča s njim gotova. Samo želim da me ovaj osjećaj što prije prođe. Pomozi Bože, molim Te.

29.10.2018.

When I was your man

Danas sam bila baš loše, a i još uvijek sam. Iako sam svjesna da ne vrijedi, da je ispao idiot, da me ne zaslužuje, da nismo jedno za drugo, da bi me povrijedio kad bismo bili skupa, ipak mi nije svejedno. Ne znam. Jesam neobična, da ne kažem čudna, ali zar je moguće da se takva baš nikome ne uspijem svidjeti do te mjere da bi pokušao nešto više sa mnom. Ali nema veze. Proći će. Sve kad-tad prođe. I samo ću ponoviti: I'm sorry that I see fucking galaxies in your eyes and you can't find a single star in mine. Možda nekad i shvatiš. Jbg.

28.10.2018.

ain't it funny

Vrhunac gubljenja vremena je crtati sebe jarkim bojama za nekog ko je daltonista.


Noviji postovi | Stariji postovi